Ako ste ikad sumnjali u moć znanja stranog jezika, zamislite da je tadašnji ovlašteni prevoditelj bio toliko loš ili gluh da je umjesto kneževe poruke „Neka uđu“ čuo „Čeka tuđu“ ili nešto suvislije, ali opet suludo, možda Napoleon nikad ne bi bio uništio Dubrovačku Republiku, danas ne bi bilo 19. županije RH, a Dubrovnik bi bio popularniji od Monaka. Ali, neka nama Dubrovnika onakvog kakav jest.
Povijest je pokazala da je poznavanje stranih jezika spašavalo živote, sklapalo poslove, stvaralo naklonost i još štošta. Tako je očito bilo nekad, no…
Čudna li čuda, ista praksa vrijedi i danas. Mi smo, Hrvati, eto, svjesni težine vlastita jezika, stoga padnemo u trans čim čujemo Azijata koji u reklami za čokoladu Mikado kaže „Ja voli puno liža“. Međutim, ima naroda koji, bez obzira na uvriježeni stav o težini njihova jezika, strogo gledaju na svaku nepravilnost u gramatici, izgovoru i još mnogočemu.
Nastranu stereotipi o pijanome narodu, ali takvi su, u jednu ruku, Rusi. Tj., možda oni i piju prekomjerno, ali i tad uvijek znaju pravila gramatike i mjesto naglaska. Nikad u životu nisam doživjela da turist, koji nije iz barem anglofone zemlje, dođe u Hrvatsku, nonšalantno razgovara na materinjem jeziku, ne čudi se kad njegov jezik govori obični prolaznik na cesti te ga još s kolutanjem očima ispravi u izgovoru. No, Rusi to ponekad rade. Naravno, uvijek ima dobrih duša koje vas pohvale za svaku glupost koju kažete na hrvatskome s ruskim naglaskom (možda je zaista u naglasku riječ). Uvijek se rado sjetim divnih „kumica“ na ruskom „placu“, koje su uvijek razumjele i sa smiješkom pozdravile svaki moj studentski pokušaj komunikacije s njima. (Nadam se da su dosad postale glavne opskbljivačice namirnica za boršč u Kremlju!) No, maknemo li se iz neformalnih situacija, Rusi su me uglavnom doživljavali svojom tek kad su svoju riječ, bilo samostalno ili uklopljenu u višu cjelinu, čuli s točnim naglaskom. A, samim time, i pravilno izgovorenu.
Naposljetku se zapitamo koja je poanta poznavanja stranog jezika: znati napamet sve deklinacije i konjugacije, pa makar ih i iskrivljeno izgovarali ili tu i tamo pobrkati padeže, ali izreći to kako samo izvorni govornik zna i umije? Ispravnog odgovora nema. Ako se želite opredijeliti za jedno od navedenih rješenja, o tome odlučite na vlastitu odgovornost. Ako pak želite ujediniti obje mogućnosti, pridružite nam se. Bez obzira na jezik, Polyglotte Institute naučit će vas da hola na španjolskom znači zdravo, ali i da se h ne čita, da je naglasak na o te da se prilikom izgovaranja valja nasmijati, ali i poljubiti sugovornika. Nije da bi vam Španjolci zamjerili da nešto od toga i pogriješite, ali zamislite da je u pitanju njemački, francuski, turski ili tko zna koji jezik. Jeste li dovoljno hrabri riskirati?