Neki učenici nauče jezik. Neki ga pretvore u dio svoje profesionalne priče.

Marko Theodore Mravunac jedan je od naših Polyglotte superestrellas!

Studirao je anglistiku i luzitanistiku, a svoj je španjolski jezični put započeo u Polyglotteu, od prvog A1.1 sve do napredne C1 razine. Od prvih sati na A1.1, na kojima je već pitao ide li nakon određenog glagola konjunktiv, stigao je sve do simultanog prevođenja na španjolskom jeziku.

Njegova je priča možda najbolji dokaz da diploma iz nekog jezika nije jedini put do njegova vrhunskog poznavanja. Potrebni su znatiželja, upornost, puno rada- i ona posebna vrsta zaljubljenosti u jezike zbog koje nikada zapravo ne prestajete učiti.

U Polyglotteu smo iznimno ponosni što smo bili dio Markova jezičnog puta!

Marko nam je odgovorio na nekoliko pitanja o učenju jezika, simultanom prevođenju, putovanjima, portugalskom i španjolskom- i o tome što zapravo znači „znati“ neki jezik.

Sjećaš li se svog prvih satova španjolskog u Polyglotteu? Koliko bi tada povjerovao nekome tko bi ti rekao da ćeš jednog dana simultano prevoditi španjolski za institucije Europske unije?

Vrlo se dobro sjećam prvih satova u Polyglotteu jer sam svojevremeno upisao španjolski A1.1 znajući da ću semestar poslije toga biti na razmjeni u Portugalu gdje ću pohađati kolegij Španjolski za govornike portugalskog pa sam se štreberski došao pripremiti unaprijed. Loreta se vjerojatno ne sjeća, ali dok su svi drugi govorili kako se zovu i koje su nacionalnosti – standardne rečenice bilo kojeg prvog sata početnog tečaja jezika – ja sam bio onaj koji je postavljao pitanja poput: „a ide li nakon toga glagola konjunktiv?“ Iako je plan za bavljenje usmenim prevođenjem postojao jako dugo kao nekakva opcija C, svakako mogu potvrditi da tada, a još i dugo poslije, nisam imao pojma kamo će me španjolski sve odvesti.

Kada se dogodio trenutak u kojem je španjolski prestao biti “jezik koji učiš” i postao jezik na kojem jednostavno funkcioniraš?

Moram priznati da je trebalo dosta vremena da dođe do tog trenutka, odnosno, to je dolazilo u etapama. Kako sam studirao portugalski i kako su ti jezici poprilično slični, barem u pisanom obliku, jako sam se dugo mučio da ih razdvojim i da ne pokušavam samo hispanizirati portugalske riječi (iako moram priznati da to i dalje pali dobar dio vremena). Neki pravi klik dogodio se tek kad sam, na već višem stupnju španjolskog, napokon opet otišao u Španjolsku nakon poduže pauze. Ključ stana koji smo unajmili čekao nas je u obližnjem baru, ja sam s konobarom razmijenio možda šest rečenica, uzeo ključ, izašao na ulicu i rekao na glas: „Ja baš volim govoriti španjolski“. Iako sam puno prije toga imao sjajno iskustvo usmenog prevođenja u Argentini i Paragvaju, prateći jednu ekipu u pokušaju snimanja dokumentarca, tek je taj sasvim običan razgovor u Barceloni nekoliko godina poslije bio neočekivani trenutak kad su neke stvari sjele na svoje mjesto malo konkretnije. Druga velika faza konsolidacije bila je za vrijeme poslijediplomskog studija konferencijskog prevođenja, a treća ovo ljeto u školi u Andaluziji. Četvrta će tek uslijediti, čini mi se.

Nisi završio studij hispanistike, a danas radiš posao za koji je potrebna iznimno visoka razina jezika. Što je, po tvom iskustvu, važnije od diplome kada želiš stvarno vrhunski ovladati jezikom?

Studij stranog jezika naoko je možda najlogičniji put za njegovo savladavanje, međutim on nikako nije garancija da će se to i dogoditi, niti je jamstvo da će se ovladati najvišom razinom jezika. Studirati strane jezike podrazumijeva mnogo više od učenja vokabulara i glagolskih vremena, tu se pruža uvid – i ne samo uvid – u lingvistiku, književnost i kulturu te se ulazi u najsitnije detalje svih tih aspekata, što je vrlo vrijedno za bilo kakvo buduće bavljenje jezikom jer čovjeku daje i više nego čvrstu podlogu. Ali mislim da nakon određene točke puno toga ipak ovisi o samoj osobi. Moguće je korektno ispuniti sve što se od nas na studiju očekuje, a da bez dodatnog interesa i motivacije jezik ostane upravo to – neki studij koji smo završili. Za stvarno visoku razinu, barem po mom iskustvu, presudni su interes, konkretan cilj i spremnost da se uloži puno vremena, truda, a često i novca, i nakon što formalno obrazovanje završi. Kad gledam kolege koji rade sa šest-sedam (ili više) radnih jezika, teško mi je zamisliti da bi studij svakog od njih bio preduvjet za njihovo savladavanje i znanje. Na kraju se ipak sve svodi na to koliko smo spremni sami raditi na jeziku i koliko ga želimo učiniti dijelom svog života, a ne samo nečim što smo jednom možda studirali.

Simultano prevođenje zvuči kao jedna od onih profesija u kojima mozak radi nekoliko sekundi ispred ostatka čovjeka. Što ti je u tom poslu najteže, a što najuzbudljivije?

Najteže je to što se možeš pripremiti najbolje na svijetu, pročitati sve dokumente i izraditi stranice glosara, ali nikad ne znaš sa sigurnošću što će sljedeće izaći iz usta govornika, čega će se dosjetiti ili na koji će se događaj referirati kako bi nešto istaknuo. To iščekivanje i neočekivanje ujedno je i najuzbudljivije. Moraš se odlučiti za rečeničnu strukturu i prije nego što znaš u kojem će smjeru rečenica krenuti, a jednom kad si se odlučio, nema brisanja i izmjena, kao što je slučaj u pisanom prijevodu, moraš nekako smisleno doći do točke. I onda sve ispočetka.

Postoji li španjolska riječ, izraz ili konstrukcija koju još uvijek obožavaš ili koja te još uvijek uspije iznenaditi?

Obožavam konstrukciju „me voy a ir yendo“, u značenju „idem“, gdje se isti glagol upotrebljava u tri različita oblika. Kad je riječ o tome što me sve još uvijek uspije iznenaditi, kraće bi bilo navesti što me ne uspije iznenaditi.

Kao poliglot, jesu li ti novi jezici s vremenom postali lakši ili samo postaneš bolji u tome da prihvatiš kaos?

Ma koliko jezika govorio (i svjestan značenja prefiksa „poli-“), uvijek ću smatrati da su poligloti svi koji govore barem jedan više od mene, uvijek će mi ta ideja biti „nedostižna“. Međutim, kao odgovor na ovo pitanje, čini mi se da je riječ o kombinaciji obaju elementa. Sjećam se koliko mi je na fakultetu bila jasna portugalska sintaksa zato što smo sve prethodno jako dobro obradili na engleskoj sintaksi pa sam mogao povlačiti paralele i imao se na što osloniti. Što više jezika znamo, više sustava imamo za inspiraciju, za razumijevanje, a i za improvizaciju, na kraju krajeva. To me onda dovodi i do prihvaćanja kaosa. Nemoguće je znati apsolutno sve – dapače, kad me pitaju koliko jezika „znam“, ja uvijek postavim protupitanje: „što uopće znači znati jezik?“ Pritom to nije pokušaj nadmudrivanja i kvazi filozofiranja, već iskrena znatiželja kako bismo definirali taj koncept. U usmenom prevođenju uvijek će nas nešto iznenaditi, neka riječ, neki izraz, nerazumljivost tijeka misli nekog govornika, izgovor i naglasak, neočekivana buka… Zamkama nema kraja. Ali uz pomoć konteksta i našeg ukupnog znanja, ne samo jezika nego i svega ostaloga, nekad samoga sebe iznenadiš time što si sve uspio izreći i čak nijansirati, a da možda do toga trenutka nisi imao pojma da bi to znao i mogao.

Puno čitaš. Koliko je književnost utjecala na tvoj španjolski? Postoji li knjiga na španjolskom koju bi preporučio nekome tko želi prijeći iz “dobrog” u stvarno bogat jezik?

Puno čitam, ali nažalost ne čitam na španjolskom koliko bih volio i koliko mislim da bih trebao. Svaki ozbiljniji čitatelj zna da su čitanje knjiga i kupnja knjiga dva odvojena i sasvim nepovezana hobija. Tako je i moja dinamika kupovine knjiga na španjolskom puno izraženija od dinamike čitanja, a razlog tomu je, kako bi se reklo na španjolskom „porque me cuesta“ – ljutim se što ne znam uvijek sve riječi i što ih onda moram tražiti pa sam puno sporiji nego kad čitam na engleskom, a zapravo mi nedostaje strpljenja i vremena. Književnost i čitanje sjajan su način da vidimo kako se određene riječi i izrazi upotrebljavaju u kontekstu, s različitim značenjima i u različitim prilikama, što je sve jako važno jer nam onda „zazvoni“ nekad kad se opet sretnemo s tim istim izrazom i tom istom riječi. Mislim da je riječ o aktivnosti koja svoje rezultate pokaže tek s protokom vremena. A što se tiče preporuke, ovako napamet, roman „Corazón tan blanco” Javiera Maríasa čiji je protagonist Juan, usmeni prevoditelj.

Puno putuješ, a posebno voliš Portugal. Što ti putovanja daju jeziku što učionica jednostavno ne može?

Kontekst i stvarne situacije u kojima se moraš sjetiti izraza ili riječi da bi postigao neki cilj. U učionici uvijek možeš reći da ne znaš ili da se ne možeš sjetiti kako se nešto kaže pa to kažeš na hrvatskom i profesor ti ponudi neko rješenje. Kad si u državi gdje se govori jezik koji učiš i komuniciraš s izvornim govornicima, nema većeg adrenalina i poticaja da iščupaš iz pete neku riječ ili da se snađeš kako ćeš nešto parafrazirati i drukčije reći jer ti fali izraz. Ovo sam ljeto proveo na usavršavanju španjolskog u Cádizu i redovito prolazio sve ove situacije te se čudio samome sebi na trenutke što sam sve uspio iskopati s nekog dalekog sata u Polyglotteu. Na putovanjima se također susrećemo s jezikom u njegovom najprirodnijem i najfluidnijem obliku. Svaki dobar jezičar ujedno je i zabadalo pa će sigurno naćuliti uši u vlaku ili pak restoranu, prisluškivati o čemu razgovaraju ljudi pored njega te „ukrasti“ pokoju riječ ili (kolokvijalan) izraz.

Što ti je ostalo iz godina u Polyglotteu – neka profesorova rečenica, metoda, navika ili trenutak kojeg se još sjećaš?

Polyglotte je škola koju uvijek svima preporučujem za učenje jezika i nema prijatelja i poznanika koje već nisam poslao na neki tečaj. A ono što je uvijek povezujem sa školom i što mi je od početka drago činjenica je da ondje rade ljudi koji uistinu vole i žive jezike kojima se bave i koji su se u stanju prilagoditi svakom polazniku. Jezičari su apsolutno najgori polaznici jer bi uvijek htjeli sve unaprijed, preskočili bi(smo) pet koraka – uvijek želimo više i uvijek možemo bolje. E, pa u Polyglotteu za to imaju razumijevanja. Nikad nisam postavio nijedno pitanje (barem četiri stupnja prerano), a da mi se nije odgovorilo stručno i strpljivo i to me je uvijek samo motiviralo da se stalno vraćam na tečajeve.

Kada bi danas mogao dati samo jedan savjet Marku s prvog sata španjolskog, što bi mu rekao?

Ma rekao bih mu samo da sam jako ljubomoran na sve mjesta koja će posjetiti, sve ljude koje će upoznati i smjer kojim će mu život otići sve zbog tog istog španjolskom na čijem prvom satu sjedi u tada nepoznatoj školi i nervozan zbog nepoznatih ljudi s kojima će ga natjerati da radi nešto u paru.

Koju najveću pogrešku vidiš kod ljudi koji žele govoriti strani jezik “savršeno”?

Možda je najveća pogreška misliti da uopće postoji „savršeno“ poznavanje i uporaba jezika i da dobar govornik stranog jezika mora zvučati kao izvorni govornik. Cilj je da možete precizno, spontano i prirodno izraziti ono što želite reći. Čak i na vrlo visokoj razini uvijek ćete naići na riječ koju ne znate ili izraz koji biste mogli formulirati bolje. Poenta je možete li nesputano nastaviti dalje. „Pratice makes perfect“, kako se kaže na engleskom. Trud i učenje kroz uporabu i pogreške puno će prije dovesti do rezultata, do usustavljivanja nekih pravila, izbjegavanja najčešćih pogrešaka i katalogiziranja vokabulara nego učenje napamet i čuvanje za onaj trenutak kad ćemo napokon razriješiti sve nedoumice i otvoriti usta.

Osim španjolskog jezika, u Polyglotteu učiš i francuski jezik. Koliko je proces ta dva jezika drukčiji?

Iako su oba jezika romanska – kao što su i portugalski, koji sam studirao, te talijanski, koji sam učio u srednjoj školi – za mene je francuski nešto sasvim drukčije. Koliko mi je španjolski neposredan i blizak, toliko mi je francuski oduvijek zakučast i uzvišen. Najbliži mi je portugalskom zbog, ako simplificiramo, relativne razlike između toga kako se što piše, a kako se onda izgovara. Francuski ima neku na trenutke nedohvatljivu logiku zbog čega mi je samo zanimljiviji i draži, ali sve je ovo zapravo jedan zavijen način da kažem da je francuski – od jezika kojima se aktivno koristim na dnevnoj bazi – onaj kojim najlošije baratam u svakom smislu.

Koji je tvoj sljedeći jezični cilj?

Moj je sljedeći cilj i službeno dodati portugalski u radnu jezičnu kombinaciju u okviru usmenog prevođenja. Nakon toga zbilja bi bilo vrijeme ozbiljnije se pozabaviti francuskim kao jednim od službenih jezika države u kojoj živim. Trebalo bi nekada povratiti gimnazijski talijanski na neku ozbiljniju razinu. Njemački sam učio osam-devet godina i – iako mi nije ni simpatičan, a ni na popisu prioriteta – to je znanje sigurno negdje zakopano i čeka da ga se opet aktivira i unaprijedi jer bi bilo šteta tolike godine baciti u vjetar. Volio bih nekad imati vremena posvetiti se nizozemskom, kao također službenom jeziku te jeziku koji sam čak i planirao studirati nekoć davno, ali nisam samo što se te godine nije mogao upisati. Grčki je moja neostvarena želja i strpljivo čeka jedan dan da se uronim u njega. Katalonski mi je jako zanimljiv, barem neke osnove švedskog bilo bi sjajno savladati da se ne živciram idući put u Skandinaviji kako baš ništa ne razumijem pročitati, japanski bi bio odličan projekt, da se maknemo od europski jezika i pisama… Evo, popis tu ne staje, ali ovo je možda dosta, za sada?

I za kraj, brzo: knjiga ili film? Madrid ili Lisabon? Prevođenje ili putovanje? Španjolski ili… nećemo ipak postavljati tako opasna pitanja?

Knjiga, uvijek. Lisabon, ali veća bi dvojba bila „Barcelona ili Lisabon“. Bez oklijevanja, putovanje, što dalje, što više, što dulje, što češće. El español pa siempre…

Da nisam počeo učiti španjolski u Polyglotteu… danas vjerojatno ne bih morao znati kako se na španjolskom kažu riblje vrste poput ugotice pučinke, patarače oštonoske, crnog zmijičnjaka, rumenca okana, pišmolja, romba kvrgaša i dubinskog bodečnjaka, a kakva bi to samo bila šteta!

¡Muchas gracias, Marko! 🙂